Desetog maja 2009. navršilo se tačno 17 godina kako je Feđa Kadribašić, tada osmomjesečna beba, napustio rodni Doboj i postao izbjeglica. Šta Feđu, danas stanovnika mondenskog grada na Floridi, Boca Raton, izdvaja iz mora sličnih sudbina? Odgovor daje američki novinar Marc Freeman: "Feđa Kadribašić je ime koje treba zapamtiti."

Feđa je, naime, nedavno imenovan za "2009 Presidential Schoolar", prestižno priznanje ministarstva prosvjete SAD-a (Department of Education) pod pokroviteljstvom američkog predsjednika već punih 45 godina. Nagrađeni mladi ljudi izabiru se između tri miliona učenika. Svake godine 141 maturant koji svojim izuzetnim zaslugama dobije priznanje, dobije medalju koju lično uručuje američki predsjednik - Feđi će, dakle, nagradu oko vrata staviti Barack Obama.

Počasni doživotni član

Njegov otac Damir nabraja neke od aktivnosti svoga sina koje su ga preporučile da dobije jednu od najvećih počasti za američke maturante: gluma u školskom i gradskom pozorištu, sviranje klavira, višegodišnje nastupanje u školskom horu koji je svoje uspjehe krunisao nastupom u čuvenom Carnegie Hallu u New Yorku. Bilo je tu i aktivnosti u nekoliko nacionalnih udruženja učenika koje se nudi kao počast samo najboljima, koje, pored izvanrednih ocjena zahtijeva i volonterski rad, zatim svakodnevnog držanja instrukcija iz matematike, nauka i španjolskog.

"Svakako najveći doprinos osvajanju nagrade dalo je Feđino zalaganje na polju nauke. Feđa u petom razredu počinje da eksperimentiše i osvaja svoju prvu nagradu na lokalnom takmičenju. Tada se zarekao da će jednog dana otići na Internacionalni sajam nauka (Intel ISEF)", pojašnjava Damir, te dodaje: "Dječije želje se malo kome ostvare, ali njemu jesu. Prošle godine je osvojio drugo mjesto u kategoriji hemije na tom takmičenju!"

Već tri godine, Feđa je član Akademije nauka za mlade sa Floride (FJAS), a ovu američku državu predstavljao je na konferenciji Američke akademije primijenjenih nauka (NAAS) u sklopu koje djeluje i Američka nauka za mlade (AJAS) čiji je Feđa počasni doživotni član.

No, vratimo se na početak priče. Po odlasku iz Doboja, prva stanica u tom novom, izbjegličkom životu bio je Beograd, gdje je porodica Kadribašić, otac Damir, majka Dubravka i sin Feđa, čekala vizu za Njemačku. U Eggenfeldenu, gradiću na jugu Bavarske, proveli su pet godina. Na svijet je došla i kćerkica Ena, i Kadribašići su se nadali da će mirno živjeti do kraja života. Damir je imao siguran i relativno dobro plaćen posao medicinskog tehničara, a Dubravka se nadala kako će se uz okončani magisterij sociologije i znanje njemačkog jezika moći zaposliti kao socijalna radnica. Ali, Njemačka ih nije prihvatila, a nazad se nije moglo. Previše se toga desilo u Doboju.

Četvrto preseljenje

Damirov brat je pretučen u stanu svoga punca poslije čega su obojica odve-deni. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su devet godina kasnije u jednoj od masovnih grobnica. Nakon godina potlačenosti, šikaniranja i života u strahu, roditelji i rodbina istjerani su sa svojih ognjišta i primorani na "dugo putovanje u noć" preko planine Ozren kojim je tog 22. septembra pošlo nekoliko hiljada Dobojlija. Put koji stariji i onemoćali nisu preživjeli.

Sve je to nagnalo porodicu Kadribašić da sreću potraže u Sjedinjenim Državama. Tako se u ljeto 1998, nakon sedam godina braka, Kadribašići četvrti put kuće, ovaj put u Boca Ratonu.

"Radilo se i po dva, pa i tri posla da bi se preživjelo u prvih par godina, ali za sve to vrijeme djeca nisu bila zapostavljena. Uklapali smo smjene da djeca ne bi morala ići u preskupa obdaništa. Od sna se odvajalo da bi se skuhala domaća hrana, obavili kućni poslovi ili ispunili nebrojeni formulari kojima u Americi nikada kraja nema", priča ponosni otac.

I Feđa i Ena tečno govore, čitaju i pišu maternji jezik, iako pored, normalno, engleskog, poznaju i njemački i španjolski. Oboje pohađaju West Boca Raton High School, po našem, srednju školu, u kojoj od njenog otvaranja prije pet godina predaje i majka Dubravka.

No, nije sve tako svijetlo u ovom američkom snu Kadribašića. Damir nam kaže kako je od prije dva mjeseca nezaposlen i da je iskusio veliku nepravdu svoje bivše kompanije u kojoj je kao menadžer radio punih sedam godina. Kaže da je višak pravljen po nekom njemu nepoznatom ključu.

Ne gube nadu

Damirov gubitak posla spriječio je porodicu da otputuje na, možda, posljednje dugo planirano zajedničko putovanje u Bosnu. I ne samo to: gubitak posla doveo je u pitanje dalje Feđino školovanje zbog visine prošlogodišnjih porodičnih prihoda.

No, Kadribašići ne gube nadu. Nadaju se kako će Feđin potencijal biti prepoznat i da će mu se omogućiti dalje školovanje i ostvarenje njegovog životnog sna - da doktorira fiziku, postane istraživač i univerzitetski profesor.

Čini se da ovaj mladić, kome američki novinari "skidaju kapu", a čestitke šalju kongresmeni i univerzitetski profesori, to, svakako, zaslužuje.