Svakodnevno se susrećemo sa činjenicom da su muslimani u svijetu sve manje poželjni. Na radnim mjestima, u društvu ili u bilo kojoj drugoj životnoj situaciji stavlja se pitanje nacionalne opredjeljenosti na prvo mjesto. Iako danas svi govore o demokratiji, međusobnoj toleranciji i poštivanju ljudskih prava, sve se više u svijetu stvaraju na nacionalnoj bazi zasnovane grupe društava koje se izoluju i odbacuju sve one koji su drugačiji, koji drugačije izgledaju, koji imaju drugačije shvaćanje života, drugu boju kože, koji su druge vjeroispovijesti. Nažalost se ta diskriminacija najviše primjećuje prema muslimanima. Danas se mnogi muslimani u svijetu ustručavaju da otvoreno ispolje svoju vjersku opredjeljenost, pogotovo oni koji žive van granica svoje zemlje, jer je islam kao vjera zbog nekih takozvanih „muslimana" potpuno izopačen. Pa se svi muslimani upoređuju i izjednačavaju sa nekim samozvanim muslimanima, koji uopće ne djeluju u duhu islama, već koriste vjeru da bi ostvarili neke svoje lične interese, pune mržnje i nepravde. Takva situacija donosi strašne poslijedice unutar muslimanskog društva širom svijeta.

Jedna mlada Bosanka E.H. koja živi u Beču govori kako je na radnom mjestu imala uvijek dobre radne odnose i primjernu kolegijalnost, dok jednom prilikom nije iznjela svoju vjersku pripadnost. Nakon toga su kolegijalni odnosi postajali hladni i distancirani. E.H. kaže da su joj često postavljali smiješna pitanja, kao, zašto ona nije pokrivena ili umotana, zašto žene muslimanke nemaju nikakvih prava... Sve to je dokaz nedovoljnog obrazovanja ljudi i nepoznavanja drugih kultura i religija. Ljudi diskriminiraju druge neznajući ustvari ništa o njima. Kada je jednu prijateljicu pitala zašto je to tako, ona joj je rekla da ustvari niko nema ništa lično protiv nje, ali da se nažalost zbog loših pojedinaca i nedovoljnog obrazovanja danas svi ljudi bacaju u jedan koš. Tako su svi muslimani „loši" zbog pojedinaca koji kvare ugled te vjere. Naravno da svi ljudi ne misle isto, ali onima koji su takvog shvaćanja je teško dokazati da to nije istina. E.H. govori kako od tada izbjegava razgovore o vjeri i kako joj je to postala na neki način neprijatna tema. Neprijatna tema, upravo zbog onih ljudi koji su ukaljali ugled svih muslimana širom svijeta, onih, zbog kojih se pravi iskreni vjernici danas i najviše stide.

Zbog takvih okolnosti naše mlade i lijepe Bosanke po svijetu se nažalost sve više udaju za pripadnike drugih vjeroispovijesti, odgajaju svoju djecu po principma i pravilima drugih vjera i na kraju potpuno gube svoj nacionalni identitet. Još strašnija je ta činjenica što bosanska djeca koja se rađaju i odrastaju širom svijeta ne uče svoj maternji jezik, što je odraz roditeljskog nemara i možda tog straha da budu odbačeni od okoline u kojoj se nalaze i žive, pa se oni njoj prilagođavaju na svaki mogući način gazeći svoj ponos i porijeklo i žrtvujući se do maksimuma. To je velika greška, jer tim postupkom i sami počinjemo negirati sebe, svoju kulturu, religiju i nacionalnost.

O tom svjedoči i majka Bosanka H.P. iz Dortmunda koja je, želeći da je sredina u kojoj živi prihvati, svoje dijete odgajala isključvio na njemačkom jeziku, njen sin D.P. danas ima šesnaest godina a svoj maternji jezik nikada nije naučio. H.P. kaže da se danas zbog takvog svog postupka strašno kaje i da ustvari i nije bilo stvarne potrebe za takvim činom, te da je ona sebi više umislila da treba tako postupiti. Što je još jedan u nizu od dokaza naše slabosti i nehata.

Mi muslimani, Bošnjaci, moramo čuvati svoj nacionalni identitet bilo gdje da se nalazimo u svijetu. Ne smijemo zaboraviti svoje korijene, svoje nane, djedova i pradjedove, svoje hrabre borce koji su život i mladost žrtvovali za ovu zemlju, ne smijemo se odricati onog što je dio svakog od nas... Zapamtimo, ma gdje god se nalazili naša domovina je dio nas, u svakom našem činu, pokretu, uzdahu i osmijehu... Ona je dio nas i ne smijemo je poricati, inače su sve žrtve rata, šehidi, brojni poginuli, silovani i mučeni bili uzaludne žrtve borbe za opstanak nacionalnog identideta i naše domovine Bosne i Hercegovine.

Alisa Pandur

(www. bosnjaci.net)