Piše: Asaf BEČIROVIĆ

Mjesto na kojem političari trebaju da šute

Vlasti federalnog dijela BiH jučer su kod Vječne vatre i na sarajevskom šehidskom mezarju Kovači, u skladu s finansijskim, intelektualnim i napose emotivnim mogućnostima obilježili Dan nezavisnosti BiH. Polaganjem cvijeća na centralnom nišanu Kovača i turbetu Alije Izetbegovića, prvog predsjednika BiH, te učenjem Fatihe ili minutom šutnje odali su počast poginulim pripadnicima Armije Republike BiH.

Kako-tako

Sreća, niko, pa ni političari koji žive od toga, nije držao govor. Znaju, Kovači su mjesto na kojem se šuti. A sijaset ih je bilo: članovi Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić, ministri Tarik Sadović i Zahid Crnkić, Irfan Ajanović i Denis Zvizdić... Svi u fokusu kamera i fotoobjektiva. Van njihovog domašaja, tih kamera i fotografa su Hedija i Šefko Hadžić. Mirno, sa strane, promatrali su Dan nezavisnosti BiH.

- Ne razumijem, više je došlo političara nego boraca i porodica šehida, čudi se Hedija.

- Ovo ti i jeste njihov dan, dan političara. A naš je drugi dan Bajrama, veli joj suprug Šefko.

Tu, na Kovačima, umiren je njihov sin Edin. Poginuo je na Treskavici novembra ‘94.  U 23. godini.

- Misliš da iko od ovih koji polažu cvijeće ima nekog svog, sina ili brata ili  oca ukopanog na Kovačima, dobacuje neko sa strane. Niko mu ne odgovara.

- Od boraca, ali pravih, ja ovdje vidim Željka Komšića, generala Ismeta Hadžića Muteveliju, eno i Ibrahima Hadžibajrića, načelnika Općine Stari Grad..., opet će on.

Šefko baš i nije htio puno o svom sinu šehidu. Tek..

- Babo, govorio mi je Edin, moraš znati, mogu poginut’. I dogodi li se to, nema ti druge nego tako prihvatiti. Eto, prihvatio sam. Hedija dođe jednom sedmično na Kovače. Nešto bi joj bilo da ne dođe, govori Šefko.

Radio je, veli, u Vranici. Kao šofer. Vozio tamo i ovamo direktora Nenada Milutinovića. Člana SDS-a. Milutinović mu je i rekao...

“Slušaj, ja sada idem. Ali se vraćam! Ovdje će samo Srbi živjeti. Znam te i kažem ti da se sklanjaš! Muslimanima će i Rimski most na Ilidži biti tijesan, priča Šefko.

Žali, Bože!

Pa krenu, zajedno s Hedijom i političarima i onim dežurnim kritičarom ka turbetu Alije Izetbegovića. Kritičar, naravno, ne može a da ne pita - primijeti li iko kako je među političarima sve više advokata i doktora?!

- Biće da je advokatima i liječnicima dojadilo se da se bave pojedinačnim slučajevima, sam će zaključiti.

Pitam Hediju može li se sastaviti kraj s krajem.

- Kako-tako! Sina ti ništa ne može zamijeniti, tiho će ona.

Ejub Mulaosmanović pokazuje mezar sina Suada. Poginuo je ‘95. Na Kupresu.

“Ode mi sin na kraju rata. Žali, Bože, mladosti!, veli Ejub.

Iz njegove i familije u supruge 18 ih je pobijeno.

- I sad, nakon ovolikih žrtava, nikako da razumijem što nam se probosanski političari ne ujedine. Ne mogu, valjda, do vijeka ovako razjedinjeni, naglas razmišlja Ejup.

Onda su se kamere ugasile. Političari su sjeli u automobile i otišli. Hedija i Šefko su ostali kraj mezara sina Edina. Mislio sam kako automobil ministra ili člana Predsjedništva BiH troši barem deset litara benzina na sto pređenih građana!