Katastrofalni rezultati bošnjačke politike u Republici Srpskoj!

Podstaknuti katastrofalnim rezultatima politike bošnjačkog rukovodstva u Republici Srpskoj, pozivamo građane Republike Srpske bošnjačke nacionalnosti da podignu svoj autentični glas i pokrenu mehanizme za demokratsku promjenu sadašnje garniture neuspješnih bošnjačkih političara u Republici Srpskoj, a sve u cilju stvaranja uslova dugoročnog opstanka bošnjačkog naroda na ovim područjima i njegovog jasnog pozicioniranja u odnosu na ukupno društveno-ekonomsko i političko okruženje...

Pođimo redom, bošnjački narod je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma jasno formulisao svoj ključni strateški cilj kada je u pitanju država Bosna i Hercegovina i povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku. Ovaj cilj i jasnu platformu regeneracije ratom uništenog tkiva Bosne i Hercegovine je jasno postavio prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Alija Izetbegović, koji je putem poluga sistema vlasti instrumentalizirao i operacionalizirao aktivnosti koje su vodile ka realizaciji navedene platforme bošnjačkog političkog rukovodstva u Bosni i Hercegovini. Ova platforma je polučila i vidljive rezultate koji su ostvareni u vremenskom periodu od 1996. godine, pa praktično sve do smrti predsjednika Izetbegovića, 2003. godine. U tom periodu stvoren je povoljan ukupni ambijent na provedbi ovoga ključnog postavljenog cilja bošnjačke politike, a to je operacionalizacija Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, i to se manifestiralo ogromnom podrškom svih relevantnih domaćih i međunarodnih institucija kada su u pitanju povratak izbjeglica i obnova multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine. U tom periodu je obnovljena većina stambenog fonda povratnika, u tom periodu se vratila većina povratničke populacije, u tom periodu je započela obnova svih sfera društveno-ekonomskog života povratničke populacije u Republici Srpskoj, u tom periodu je započela obnova većine porušenih vjerskih objekata u Republici Srpskoj, itd. Svi ovi efekti su jasan izraz ispravno formulisanih ciljeva tadašnje bošnjačke politike, oličene u viziji prvog predsjednika Alije Izetbegovića, kao i, za takve uslove, optimalno izabrane strategije na implementaciji tih ciljeva, odnosno izboru najpovoljnijih alternativa za regeneraciju degradiranog multietničkog tkiva Bosne i Hecregovine.

Odsustvo vizija i ciljeva bošnjačke politike

Nakon smrti predsjednika Izetbegovića, nažalost, nije došlo do nastavka provođenja jasno postavljene strategije, niti do redefinicije ciljeva i strategija bošnjačkog naroda na prostoru entiteta Republika Srpska. Za ovakvo stanje, tj. stanje u kojem bošnjački narod u Republici Srpskoj nema jasno utvrđene ciljeve, a samim tim niti jasnu strategiju za provođenje bilo kakvih ciljeva, najveću odgovornost snose upravo ključni predstavnici bošnjačkog naroda u demokratski izabranim polugama zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Srpskoj. Bošnjačkom narodu u Republici Srpskoj nije jasno kakva je njihova perspektiva opstanka na ovim prostorima, jer njihovi izabrani predstavnici nemaju nikakvu viziju, ciljeve, niti strategiju implementacije ciljeva za unapređenje sveopšteg stanja bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj.

Polazeći od ovih činjenica, kao i drugih relevantnih dokaza koji idu u prilog opštem negativnom karakteru politike bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj, postavlja se logično pitanje, šta je alternativa ovakvom stanju? Građani entiteta Republike Srpske bošnjačke nacionalnosti su pokrenuli inicijativu i kampanju za zaustavljanje ovakvih negativnih trendova po bošnjački narod u Republici Srpskoj, te ovim putem skreću pažnju javnosti na pogubnost ovakve politike, te pozivaju na preduzimanje konkretnih dugoročnih mjera i aktivnosti za utvrđivanje vlastitih autentičnih ciljeva i strategije bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj, jer trenutno na političkoj sceni nemamo nikakve koncepte...

S druge, pak strane, ovim putem želimo da ukratko predstavimo polaznu platformu neformalne grupe građana bošnjačke nacionalnosti iz Republike Srpske u odnosu na predložena dva ključna cilja bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

Osnovni strateški cilj

Prvi, glavni i trajni cilj bošnjačkog naroda u smislu zadovoljenja njegovih državnih potreba (interesa) treba da bude označen kao: POSTOJANJE DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE, U MEĐUNARODNO PRIZNATIM GRANICAMA, SA SUVERENITETOM I TERITORIJALNIM INTEGRITETOM NA CIJELOM NJENOM TERITORIJU, ČLANICOM UJEDINJENIH NACIJA I EVROPSKE UNIJE, DRŽAVOM RAVNOPRAVNIH GRAĐANA I NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE.

Ukoliko bude postignut konsenzus o (re)definiciji prethodno navedenog ključnog cilja bošnjačkog naroda, nema sumnje da će se i ostali ciljevi, uslovno rečeno, nižeg hijerarhijskog ranga, moći realizovati na pravi način (efikasno), u pravo vrijeme (efektivno).

Označavajući navedeni strateški cilj bošnjačkog naroda trajnom kategorijom, i uzimajući u obzir tendencije koje u sadašnjosti dovode do narušavanja (entropije) državnog sistema Bosne i Hercegovine u cilju njenog konačnog raspada (uništenja), za drugorangirani strateški cilj bošnjačkog naroda postavlja se pitanje ODABIRA MEHANIZAMA I METODA KOJIMA ĆE TRAJNO BITI ONEMOGUĆENA PODJELA BOSNE I HERCEGOVINE, ODNOSNO NJEN RASPAD I UNIŠTENJE.

Kada se ima na umu da je gore navedeni prvi cilj (ne uzimajući u obzir članstvo u EU), praktično, i postignut potpisivanjem Mirovnog sporazuma u Dejtonu, bošnjačkoj društvenoj, a prije svega, političkoj eliti ključni zadatak u narednom kratkoročnom periodu od 1 do 3 godine treba da bude ispunjavanje drugog, navedenog, cilja.

Naizgled jednostavno rečeno, formulisano u nekoliko riječi proste rečenice, međutim, stvarno, suštinski, veoma složeno, kompleksno i pitanje nad kojim se trebaju aktivirati sve snage unutar bošnjačkog društvenog faktora u zemlji i dijaspori, kako bi se uklonila i najmanja sumnja u vidu postojanja dugoročne nesigurnosti Bošnjaka za opstojnost njihove matične državne zajednice Bosne i Hercegovine, u kojoj oni već stoljećima dijele životni prostor, slobodu, prava i sve ostale oblike potreba sa svojim komšijama Srbima, Hrvatima i ostalim etničkim skupinama.

Ovaj drugi navedeni cilj treba da bude realizovan, prvenstveno, u obliku tzv. "reforme ustava u Bosni i Hercegovini, u koji treba da se ugrade odredbe kojima će biti zagarantovana ključna potreba bošnjačkog naroda za trajnim postojanjem države Bosne i Hercegovine, naravno ravnopravno uvažavajući potrebe i ostala dva konstitutivna naroda u BiH u smislu ispunjavanja njihovih zahtjeva u cilju postizanja potpune ravnopravnosti i otklanjanja bilo kakvih vrsta strahova i nesigurnosti, prvenstveno misleći na njihove interpretacije takvih strahova od dominacije bošnjačkog naroda, kao najbrojnije etničke skupine u BiH.

Bošnjačka društvena elita treba jasno naglasiti da ova dva navedena cilja proističu iz historijskog kontinuiteta državnosti BiH, kontinuiteta prisutnosti Bošnjaka na ovim prostorima, njihove potrebe za postojanjem vlastite domovine, kao i potrebe za uklanjanjem straha od ponavljanja genocida i ostalih oblika zločina koji su počinjeni prema njima u proteklom periodu, a naročito zločina koji su Bošnjaci preživjeli u periodu od 1992. do 1995. godine.

Ukoliko bošnjački politički faktor uspije realizovati ispunjenje prethodno navedena dva ključna cilja bošnjačkog naroda, možemo zaključiti da je urađeno više od 50% zadataka koji se dugoročno postavljaju pred bošnjački narod, u cjelini.

Za modernu i razvijenu evropsku državu

Ostali zadaci iz utvrđene strategije bošnjačkog naroda trebaju da se, u prvom redu, odnose na povećavanje stepena kvaliteta života svih građana u Bosni i Hercegovini, tj. primaran zadatak svih Bošnjaka u zemlji i dijaspori treba da bude stvaranje ekonomski jake i prosperitetne Bosne i Hercegovine, koja će pružati sve uslove primjerene modernoj i razvijenoj evropskoj državi.

Ne ulazeći u detaljnije elaboracije ostalih, ništa manje bitnih, strateških ciljeva bošnjačkog naroda, u ovome tekstu bih se zaustavili na prethodno navedenim ciljevima, izražavajući nadu da se svi Bošnjaci u zemlji i dijaspori možemo okupiti, u kritično dovoljnoj kvalitativnoj masi, oko ovih ciljeva, i time jasno i nedvosmisleno utvrditi vlastitu poziciju u odnosu na ukupno okruženje u kojemu bitišemo, tj. sa kojim okruženjem u simbiozi predstavljamo sistem zajedničkih normi i vrijednosti.